Ko zna kako bi bilo da bash ja nisam ta osoba koja zhivi zhivot ovaj jer mora, hodam kroz grad i pitam se ko zna?..
Ima tamo negdje jedno mjesto. Jedan kafić gdje uvijek zalazim.
Prošla noć. Bez ijedne poznate duše. Tako prazno da se pitam gdje sam, ne prepoznajem ni ulice....
Htjela sam se okrenuti, vratiti i napraviti propušteno, ali nije bilo svrhe... Bilo je kasno za ispravak jer... nešto u meni je već bilo nestalo.…Sve što se događa je slučajnost, a znakovi kao takvi nisu znakovi, već slučajni poredak stvari. No jeli tako? I hoće li svijet imati smisla ako isto tako zaključimo da je ljubav samo hormonalni poremećaj? I mada sam sebi obecala da neću, ulazim kroz taj prozor, da se makar na tren vratim u vrijeme kad ovaj osmijeh na usnama nije bio samo accessory. Znam da sve što je ružno,pa i upravo to, TU se briše jednim dodirom, pa makar na tri sata...Bitno je očima nevidljivo...I uvijek ću ići iz krajnosti u krajnost, iz krajnosti u krajnost, jer život je ovaj iz krajnosti u krajnost, i pravi balans je najteže pronaći.
Lijepo je zaljuljati se na ljuljački, ali prenagli zalet donosi mogućnost da ispadnemo i ozlijedimo se. A sjediti uspravno je uvijek sigurno, ali daje li nam to ispunjenje i zadovoljstvo..? Promatrajući kako mi je opet soba pravi košmar, počinjem to zaista povezivati sa stanjem duše. Kad sam potpuno u glavi smušena, čitav život mi izgleda kao prava zbrka, a u sobu kao da je pala atomska bomba. Ne znam jeli tako i vama, ali to stalno pospremanje me katkad izluđuje. Baš kad sve pospremim na svoje mjesto, samo odjednom, ni ne snađem se, a ono je opet sve zbrda zdola.
Ne želim urednost i pedantnost.
Ne želim ''visoko društvo'' vlasnika kafića, mada vidim da nema ništa u njemu što bi me moglo zadiviti
(''..ima muža inžinjera pred kojim je karijera i mesto u društvu visokom..'')
Ne želim lažne osmjehe pune zavidnosti i skrivenih namjera
I jednostavno NE volim štikle zlatne boje koje se sjaje u subotnje predvečerje i NE ostavljaju me nimalo ljubomornom.
''..a mi smo samo šetali i pomalo kisli i dobro sam se nagledo njenih koraka, druge su mi djevojke pobegle iz misli, prhnule ko jato čvoraka..''
Volim onaj osjećaj pripadanja i kada se posebno čini šetati po nepoznatom gradu raspravljajući o trenutno tako nevažnim stvarima, iako to može biti i o svemiru, i prihvaćanja dima Ronhilla iako znam da ga iz dna duše mrziš.
I nikad neću saznati gdje je cura nježne plave kose svezane u rep kupila onu Španjolka-haljinu koja me tako ostavila zamišljenu, gledajući je s leđa, ona je otišla, lupkajući ljuto nogama o pod. Dal je sve samo jeftin trik, il sve te maske kriju bol, i neki sasvim drugi lik?
Shot at 2007-07-01
01.07.2007. u 18:21 | K | 10 | P | # | ^
..Some You Give Away..
GOO GOO DOLLS
City Of Angels Soundtrack- Iris
And I'd give up forever to touch you
Cause I know that you feel me somehow
You're the closest to heaven that I'll ever be
And I don't want to go home right now
And all I can taste is this moment
And all I can breathe is your life
Cause sooner or later it's over
I just don't want to miss you tonight
And I don't want the world to see me
Cause I don't think that they'd understand
When everything's made to be broken
I just want you to know who I am
And you can't fight the tears that ain't coming
Or the moment of truth in your lies
When everything feels like the movies
Yeah you bleed just to know you're alive
And I don't want the world to see me
Cause I don't think that they'd understand
When everything's made to be broken
I just want you to know who I am
I don't want the world to see me
Cause I don't think that they'd understand
When everything's made to be broken
I just want you to know who I am
I just want you to know who I am
I just want you to know who I am
I just want you to know who I am
I just want you to know who I am
27.05.2007. u 23:14 | K | 9 | P | # | ^
Believe that life is worth living, and your belief will help create the fact
Vrijeme sve oduzima. Oduzima..i zakopava. Sve mrzhnje, tuge, boli, sreche i ljubavi..a za sobom ostavlja tamu. Ponekad..ako dobro gledamo, nalazimo i druge u toj tami, a nekad ih tamo opet i gubimo. Šta nam se dogodilo..Mozhda se sama uvukla i izjeda nas iznutra ili smo je prigrlili, mozhda nesvjesno? Nekad postane tako velik dio nasheg života da očekujemo da stalno bude tu..Jer se ne sjećamo događaja kada je nije bilo..Al onda, jednog dana, osjetimo nešto drugo – nešto što na prvi pogled izgleda krivo, samo zato jer je tako nepoznato. I toga trena shvatimo..Sretni smo?
Mnogi ljudi su jači no što misle..Samo nekad zaborave u to vjerovati.
Prisjećajući se prošlosti i sve što sam govorila, sve nade i snovi koje sam imala, došla sam do zaključka da ako su stvari onakve kakve želimo da budu, ako planiramo swe i uspije nam, tada bi rekli oni koji su me slušali da sam propalica. Važna stvar je ne biti ogorčen životnim razočaranjima. Naučiti kako pustiti prošlost, i prihvatiti da neče biti sunčano svaki dan.
Zato se nebi trebali bojati griješiti, posrnuti i nekad pasti, jer puno puta najveća nagrada proizlazi radeći i suočavajući se sa stvarima kojih se najvishe bojimo. Možda onda čak dobijete sve što ste ikad poželjeli. Možda dobijete i više nego što ste mogli ikada očekivati. I ja sam to učinula..I mogu vam reći da je bilo neshto najbolje ikad. Tko zna kamo će nas život odvesti. Put je dugačak, a na kraju, putovanje je odredište!
08.04.2007. u 18:03 | K | 13 | P | # | ^
